 |
HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO IMENIK HRVATSKIH ŠUMARA |
 Sin Marka i Ane r. Peraković. Hrvat, rimokatolik. Roditelji su mu bili poljodjelci. Pučku je školu završio u Ladvenjaku 1926., a osmogodišnju realnu gimnaziju u Karlovcu 1934. godine. Po završetku srednje škole zaposlio se u Pamučnoj industriji Duga Resa, gdje je radio godinu dana i zaradio početni novac za studij. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno - šumarskom fakultetu Sveuč, u Zagrebu. Apsolvirao je škol. g. 1938.-39., a diplomirao 10.2.1942. godine. Kao apsolvent zaposlen je u Šumskoj upravi Nova Gradiška (11.5.1940.) kao umni nadničar, pa je u nekoliko navrata prestajao raditi. Od 5.9.1941. do 25.5.1943. g. radio je kao "umni nadničar" u Direkciji šuma Vinkovci. Prvo stalno zaposlenje kao imenovani šumarski vježbenik dobio je u Direkciji šuma Tuzla 26.6.1943. Tu ostaje do kraja rata, ali je u međuvremenu bio u domobranskoj vojsci. Dana 26.5.1945. dobiva prvo poratno zaposlenje kod Direkcije željeznica na piljenju pragova za obnovu pruge Zagreb - Beograd, a 9.7.1945. premješten je u Oblasni NO Slavonski Brod gdje je radio na gradnji šumske pruge Spačva - Lože i na "sanitarnim" sječama. Na tom poslu zadržao se dvije i po godine, čitavu 1948. proveo je na radu u Poduzeću za iskorišćivanje šuma Petrinja kao tehnički direktor, ali iz političkih razloga premješten je na istu dužnost u Viroviticu, u Dl poduzeće - do spajanja sa DIP-om Đurđenovac (30.7.1950.). U DIP-u Đurđenovac bio je sef šumske eksploatacije sa sjedištem u Vel. Pisanici kod Bjelovara, potom u Pivnici kod Virovitice. Ubrzo daje otkaz i odlazi u Vinkovce u ŠG "Spačvu" gdje je radio manje od godinu dana (10.8.1953.-30.4.1954.). Nakon rasformiranja ŠG, u kojem je vodio sanitarnu sječu i proredu, a kako se taj posao povjerava Šumariji Vinkovci, dipl ing. Ivan Oštrić radi u toj šumariji od 1.5.1954. do 31.12.1957. godine. Uslijedilo je novo radno mjesto - Dl "Slavonski Hrast" Vinkovci, gdje se zadržao manje od godine dana. Otišao je u "Exportdrvo" Zagreb i tu je radio do 31.12.1960. Zatim radi u Tvornici papira u Zagrebu. Bio je zadužen za pribavljanje sirovina za tvornicu, ali tvornički plan "Pogona za uzgajanje sirovina" nije prihvaćen. Otpušten iz službe, bio je prisiljen mijenjati struku: prešao je u Vinkovce i rukovodio modernizacijom cesta višega reda i izgradnjom mostova na tom području te izgradnjom lokalnih cesta. Primijenio je vlastitu tehnologiju pri pretvaranju prtenih (zemljanih) puteva u šljunčane, sto je bila konsolidacija kolnika (posteljica) za nastavak radova na asfaltiranju. Najprije je radio u Općini Vinkovci (1.2.1966.-1.10.1966.), a zatim vise od osam godina u Poduzeću za ceste Vinkovci (1.10.1966.-30.6.1975.) i na kraju u SIZ-u za ceste Vinkovci (1.7.1975.-30.9.1976.). Proglašen politički nepodobnim, s nepovoljnim pismenim "karakteristikama", primoran je otići u mirovinu četiri godine prije navršenog radnog staža. U tijeku radnog vijeka napisao je i objavio vise stručnih radova i mnoštvo novinskih članaka iz šumarstva i programa Hrvatske seljačke stranke u njezinom glasilu "Dom". Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu od kojih valja spomenuti Međunarodni kongres šumara u Njemačkoj 1959., a bio je i na dvomjesečnom tečaju za izobrazbu šumskih radnika i primjenu motornih pila u Institut für forstliche Arbeitwissenschaf t (IFFA), Keinbeck (1960. ). Od strukovnih udruženja dugogodišnji je član DIT, odnosno HŠD, a od političkih član je Hrvatske seljačke stranke, predsjednik Nadzornog odbora županijskih organa i član Gradske organizacije Vinkovci. |